Odjednom, gotovo preko noći sam postala invalid. Sve poteškoće koje sam osjećala nisu bile prolazne. Neke su ostale zauvijek, neke me tek čekaju. Odjednom sam postala ovisna o drugima… Kakav je osjećaj? Teško je reći kratko, a da ne bude pretjerano. U početku sam se borila za goli život, daj samo da preživim. Mislila sam kad zarastu rane od operacije biće sve ok. Međutim, ne ide to tako. Često me pitaju kako izdržavaš, ja to ne bih mogao, mogla. Mogli bi jer drugog izbora nemaš, jer imaš razloga da živiš. Kad sam dobila u ruke papir gdje se ocjenjuje stepen invalidnosti, imala sam osjećaj da me udario ogroman malj. To je to, invalid sam.

Ja nisam vezana za kolica, Hodam uz pomoć hodalice. Prije dvije godine sam kupila štap. Njega koristim ako neću dugo hodati, da je lakše onome ko me vozi, ne mora nositi kolica. Voljela bih da mogu duže sa njim ali stalne vrtoglavice I slabost šaka mi to ne dozvoljavaju.

Imam divnu porodicu, muža, odraslu djecu. Ali svaki put kad mi pomaže muž ili kćerka, da održavam higijenu, osjetim neku tugu. Tad mi najobičnije tuširanje izmami suze. Osjećaj neprijatnosti ne popušta ma koliko da si bio slobodan pred njima, ma koliko golo tijelo nije tabu. Oblačenje, obuvanje, jelo, za sve  trebaš pomoć. Kad nekud trebamo putovati, opet pripreme, gdje ću sjesti, je li mi udobno, trebamo li stati zbog toaleta, da li mi je hladno ili vruće, boli li me. Mene boli dodir, a toliko mi je potreban. Boli me zagrljaj, a potreban mi je. Moj muž je to prihvatio, a i njemu je potreban. Navikli smo se, morali smo. Van kuće ne idem bez pratnje, znači da opet neko mora svoje vrijeme prilagoditi meni. A to je ono što me stalno tjera da često  pomislim da sam teret. Ponekad se uhvatim da tražim na njihovim licima onu sjenku, pokret očiju,opet ona.

Ljudi, treba razgovarati s porodicom, objasniti im kako se osjećate. Ljudi oko vas nisu bili u vašoj situaciji, sve im je to nepoznato. Porodica uči uz vas, njima isto treba vremena da nauče, da prihvate novu situaciju. Ako treba potražite pomoć stručnjaka, psihoterapeuta. Meni je pomoglo da naučim kako da kažem šta osjećam, kako da strpljivo objasnim šta mi treba, kako mi mogu pomoći. Samo tako možeš funkcionisati I ponovo biti sretan.