Polovinom sedmog mjeseca krenula sam na rehabilitaciju u Zavod za rehabilitaciju ”Dr Miroslav Zotović”. To je promijenilo moj život. Nakon nekih petnaestak dana sam imala jednu krizu zbog koje sam završila opet na
neurološkom odjelu. Pune tri nedelje sam se borila sa infekcijama, pogoršanom vrtoglavicom, ešerihijom, nistagmusom nastalim nakon operacije. Moja draga doktorica mi je objasnila šta se sve desilo sa mnom, šta sve mogu da očekujem, šta sve treba da radim. Oporavih se i sa izmjenjenom terapijom za bol krenuh opet na
rehabilitaciju.

Krenula sam ponovo početkom jeseni. Kod nas postoji Zavod za rehabilitaciju ”Dr Miroslav Zotović”. Želim vam reći za njega. Kao dijete sam za njega čula od drugarica koje su zbog krive kičme ili problema sa kukovima provodile dio raspusta u Trapistima, kako mi ovde lokalno zovemo zavod. Možete zamisliti kakve sam priče čula.

Međutim, svima sada pričam kakav dragulj mi ustvari imamo. Nije važno odakle dolazite, ko ste. Dočekaće vas sa osmijehom već na kapiji. Osoblje je profesionalno, dobro obučeno. Tu me život nagradio poznanstvom sa mojim dragim fizioterapeutima. Zahvalna sam im na svemu što su učinili za mene. Moj fizijatar mi je odredio kineziterapiju, elektroterapiju, radnu terapiju, logopeda. Došla sam tamo olovnih nogu, nesposobna da napravim par koraka, gušeći se od kašlja nakon njih. Nisam mogla ruke da podignem, da uzmem nešto, da stisnem prste u šaku.

Dizali su me polako, pokret po pokret, korak po korak, udah po udah. Osnovno je da naučite svevježbe koje vam pokažu na kineziterapiji, da ih prigrlite kao dio sebe, kao što morate da dišete tako morate I da vježbate, da koristite obrasce koje naučite. Naučiće vas kako da ustanete, legnete, sjedate, kako da odmorite svoja leđa. Bilo je jutara kad sam jedva ustajala, kad se dignem sa glavoboljom. Nikada nisam dozvolila da ostanem kući. Čim bih ugledala lica fizioterapeuta u sali, prihvatila pruženu ruku da pređem od hodalice do kreveta ili ljestvi, bivalo mi je lakše. Ponekad ne ide, nisam za vježbanje, pozovu mog fizijatra, dogovore kako će mi olakšati. Vježbe nisu lake, bole, ali radite postepeno, do granice bola. A ta granica se vremenom pomjera. Sa mnom terapeutkinja radi individualno, što znači da je tih sat vremena posvećena meni. Koliko je dobrog učinila za mene, naučila me, ubijedila me da krenem na pulmološku terapiju. Ona je sada moja prijateljica, moj povjerenik, ispovjednik.

Elektroterapija električnim impulsima budi vaše tijelo. Moje uglavnom nisu bolne, teško ih osjetim ali osjetim njihovu blagodat. Terapeuti su nasmijani, neki pjevaju, rade svi, samo zuje kroz kabine.

Radna terapija je za mnoge mjesto gdje se igramo. Možda bi sa strane gledajući to zaista tako izgledalo, ali vjerujte nije lako ako ste bolesni. Slušajući moju terapeutkinju kako drži pacijentima predavanje, naučila sam kako se pravilno sjedi, drži tijelo u svakodnevnom životu, kako da sačuvate i produžite vijek svojoj kičmi i svome tijelu.

U Zavodu postoji namješten stan, u jednoj prostoriji je mini kuhinja, kupatilo, trpezarija, krevet, ormar. Tu se, na radnoj terapiji, uče pacijenti sa invalidnošću zaštitnima položajima pri svakodnevnom životu. Kako skuhati
kafu, upotrebiti rernu, peglati, kako u kupatilu, ma sve. Danas ja mogu u porodici pridonijeti, pomoći u kući. To nije samo puka stvar da naučiš da radiš ponovo te jednostavne stvari,ali se osjećaš drugačije kad nisi bespomoćan. Na radnoj sam u kontaktu sa više terapeuta odjednom, manji je prostor, razgovaram s njima, o svemu i smatram ih prijateljicama.

Pulmološka terapija je nešto novije u Zavodu. Ja nisam pulmološki pacijent ali su moji ljekari na prijedlog terapeutkinje zaključili da bi mi pomoglo u oporavku i životu. E, to je posebno iskustvo. Vrlo je naporno, ali činjenica da sada mogu dišem duboko, punim plućima, bez obzira na problem u grlu. Naučili su me kako da to prevaziđem. Učila sam da dišem u miru, pa da povežem pokret, korak sa disanjem, sa govorom i kretanjem, da se penjem uz stepenice. Ozbiljan tim mladih ljudi vas dočeka, s osmijehom, nalazeći način da priđu svakom pacijentu ponaosob. To je vjerujte odlika cijelog Zavoda. Njihov trud i rad se ne može ničim nagraditi. Tako nešto vrijedno se ne može naći.

Mogu samo od srca zahvaliti svima,posvetiti dio ovog bloga da spomenem Roksandu, Acu, Sanju, Natašu, Borku, Maju, Milanu, Jovanu, Nemanju, Miroslava, cijeli tim sa elektroterapije, mog dr Buzadžiju, divne sestre na lakom neurološkom i sve koji su mi podarili osmijeh i pružili podršku.