Pozvaše me da dođem 18.6. ujutro u pola 8. Bila sam tačna. U devet idemo u salu. Ušla sam na odjel, dočekala me vrlo ljubazna glavna sestra. Uvela me u sobu, usku dugačku prostoriju. Čisto, uredno, iako se vidi da je sve staro. Presvukoh se i začudo potpuno mirna legoh u krevet. Lj uze moje stvari, poljubi me i reče da će biti tu, da ne brinem. Uzeh knjigu, da čitam. Čitam i čitam, ali nikako odmaknuti od istog pasusa. Zbog nekog vanrednog slučaja pomjerili su mi operaciju za podne. Ne bojim se, samo sporo prolazi vrijeme. U podne dođoše po mene. Legoh na kolica I krenuli smo na prvi sprat. U glavnom holu svi moji dragi, čekaju. Udahnula sam duboko. To je to. Lift nas je dovezao pred salu, iza oka mi kuca. Nije svejedno. Prebacila sam se na operacioni sto. Čuje se muzika, smijeh.

Probudila me jaka svjetlost. Mrdnula sam nožnim prstima. Dobro je, sve će biti dobro, mislila sam. Htjela sam progutati. Nisam mogla. Čula sam glas koji je govorio da budem mirna, da ne pomjeram glavu nikuda. Otvorila sam oči skroz. Vidjela sam ga tehničara i cijev za disanje. Željela sam da mi je izvadi. Da li sam sigurna da mogu sama disati? Klimnula sam i digla palac gore. Kapci su mi bili olovni. Budim se, neko me zove. Otvorila sam oči, moja kćerka i Lj stoje pored kreveta. Pustio ih je doktor da me vide. Pitala sam koliko je sati, kažu deset uveče. Pitam se otkad sam ovde, a kćerka mi objašnjava da sam u pet popodne izišla iz sale, da je sve prošlo dobro. Poljubili su me i otišli. Više nisam spavala.

Velika bijela soba, nas šest unutra. Čuju se nečiji otkucaji srca, aparati za disanje negdje pored mene. Gledam ispred sebe, sestra se bavi pacijentom preko i pjevuši. Nismo mi ni svjesni kakvi ljudi žive pored nas, koji cijelu noć brinu o nama. Nismo svjesni koliko je težak njihov hljeb, koliko života spase u toku smjene ,a onda odlaze kućama prolazeći pored nas. Hvala je malo reći takvim ljudima. Ujutro će me prebaciti na odjel. Glava mi je ogromna, sve pulsira. Boli me, ali šta je tu novo?

Vratili su me nazad na odjel. Taj prelazak nikad neću zaboraviti. Tolika bol, to je bilo jače nego ikad. Pred sobom su me dočekali Lj i sestra. Plače mi se, krijem suze, a vrištim u sebi. On me ljubi, ona miluje ruku. Dišem duboko, da odagnam bol. Osjećam da mi se spava, uspjela sam se okrenuti na bok. Pulsiranje se smiruje. Tonući u san čujem da neko pita za mene. Moj dr kaže da zovu terapeuta da me dignu, da moram hodati. Pa ja ću umrijeti, ne mogu ja to.

Ulaze dvije terapeutkinje, pokazuju mi kako ću ustati. Koliko to boli, to se ne može nikako opisati. Stajala sam pored kreveta. Imala sam samo glavu, koja boli kao nikad do tada. Pa zar nisu učinili da bol nestane? Bol ne nestane shvatam. Operacijom joj samo napraviš mjesta. Zaista je teško preživjeti kad te bol iznutra uništava. Hodam tako hodnikom, one me drže između sebe. Korak težak, u tijelu kuca million srca, sve pulsira u ritmu bola. Pokušavam da se osmjehnem. Mislim samo kako je gledajući izvana nemoguće shvatiti koliko je teško, a gledajući iznutra nemoguće objasniti koliko boli. Dizali su me tako svaki dan po nekoliko puta. Negdje četvrtog dana,dežurna sestra je ušla u sobu I rekla da se idemo okupati. Koga? Mene? Ne mogu ja to, kako ću to da progutam? Da me neko drugi kupa, neko ko nije Lj? Ipak autoritet je nadvladao moje slabe argumente. U roku od pola sata sam bila u krevetu, okupana, sa brdom tereta skinutog s leđa. Bila je u pravu, osjećala sam se puno bolje. Tog dana sam popodne ustala sama i napravila nekoliko koraka držeći se za zid. Očekujem da nestanu trnci, da se umanji bol, da prestanu vrtoglavice, čekam. Deset dana borbe, ustani, hodaj, vježbaj, trpi, proći će. Možda.

Više nema onih groznih glavobolja i povraćanja. Sve ostalo je tu. Ne mogu gutati, disati, jedva hodam. Boli me tijelo. Ali, mislila sam, treba vremena. Otišli smo na kontrolu. Glavni doktor, onaj iz BG, šali se sa mnom. Gledala sam ga sa hiljadu pitanja u glavi. Nisam mogla da sastavim suvislu rečenicu. Lj je sa mnom, on će ga pitati. Od svega čujem samo rehabilitacija.