Sve što se tamo izgovori ostaje tamo, iza zatvorenih vrata. Možete bez ustručavanja, bez straha od osude izreći sve, ama baš sve. Nije li to ono što nam svima treba?

Pričajući vam o životu sa poteškoćom, pominjala sam vam i psihoterapiju. Susrela sam se s psihijatrom sasvim slučajno. Kad sam tražila ocjenu radne sposobnosti, između ostalog ide se psihologu i psihijatru u Centar za mentalno zdravlje. Taj pregled traje dva dana, prvo kod psihologa odgovaraš na neka pitanja pa onda dodješ na testiranje. Radiš neki test, onako logički, prema kome ti izračunaju kvocent inteligencije. Nakon toga sa tim testovima i rezultatima ideš neuropsihijatru.

Evo već se smiješim. Pominjala sam da postoje ljudi koji mi uvijek izmame osmijeh, poprave dan. Taj moj „fenomen“ sam primjetila kad sam upoznala moju dr neurologinju. Nakon nje je to postala moja porodična dr i moji fizioterapeuti.

Razgovaramo o svemu otvoreno, svaki put pokušavajući da bez uvijanja kažemo šta osjećamo. Učimo se razgovarati, obraćati se jedni drugima, otvoreno reći nekome šta osjećamo slušajući jedni druge.

I kucam ja na vrata na koja su me poslali, otvara doktor. Ulazim i gledam ga ispod oka, kao da ga poznajem odranije. Pomogao mi je da sjednem. Uze one moje papire, čita. Pita me kako sam. Kaže iskreno da vrlo malo zna o mojoj bolesti, i traži da mu objasnim Arnold Chiari malformacija. Shvatio je da patim od hroničnog bola. Razgovarali smo o svemu, ko sam, šta sam po zanimanju. Kad me pitao za roditelje rekoh mu da nemam oca i briznem u plač. Nedostaje mi otac svaki dan, još uvijek nisam u duši prihvatila da ga nema. Bio je moja stijena, moj oslonac, moj uzor. Čini mi se da bih ovaj teret lakše nosila da je on tu. Priznah mu da me muči strah da ću postati teret svojoj porodici, da ću završiti u kolicima, da će me Kjari pobijediti.

Brišući suze primjetim kako se blago smiješi. Osjetih neko olakšanje, saznanje da sam na pravom mjestu. On mi objašnjava da hronična bol ukoliko se ne vodi računa može dovesti do depresije i da bi bilo pametno da se u neko dogledno vrijeme javim tu kod njih na pregled. Odmah ga upitah mogu li kod njega. Naravno, kad odlučim da se javim i zakažem termin. Naravno, čim sam se vratila do prijavnice zakazala sam termin.

To je bilo prije tri godine. Još uvijek idem na individualnu psihoterapiju. U međuvremenu sam krenula i na grupnu psihoterapiju. Tu sam susrela ljude sa različitim problemima. Razgovaramo o svemu otvoreno, svaki put pokušavajući da bez uvijanja kažemo šta osjećamo. Učimo se razgovarati, obraćati se jedni drugima, otvoreno reći nekome šta osjećamo slušajući jedni druge. Vjerujte mi da se sve to što sam naučila na terapiji, bilo individualnoj, bilo na grupnoj, jako odrazilo na moj „vanjski“ život. Naučila sam kako da za sebe učinim nešto dobro, dana kraju svakog dana saberem i podvučem gdje sam, šta sam uradila dobro, gdje sam, ako sam, pogriješila. Što je najvažnije, sve što se tamo izgovori ostaje tamo, iza zatvorenih vrata. Možete bez ustručavanja, bez straha od osude izreći sve, ama baš sve. Nije li to ono što nam svima treba?